Iz knjige koja je u štampi:
Ritualna upotreba konoplje
Takoreći nema kulture
na svetu za koju nije vezana upotreba konoplje.
U hinduizmu je sigurno
njena upotreba najzastupljenija, kako tokom prošlih vekova, tako i danas.
Posvećenici boga Šive, (koji je uništitelj, ali sa Bramom i Višnuom,
stavarateljima i održavateljima, omogućava ravnotežu Kosmosa) uz meditiranje i
obraćanje molitvama, veoma često piju
sveto piće ghang. (recpt je u ovoj knjizi) Među Šivinim posvećenicima se puši
charas, što im, uz meditaciju, pomaže dostizanje sadhane ( prosvetljenja, blaženstva,
a jedna od brojnih definicija kaže kako je to stanje u kome se od ropstva
postaje slobodan).
Osim njih, i danas
mnogi sveti ljudi sadhu-i (dobar čovek, ili sveti čovek, verski asketa)
lutajući po Idniji puše charas na ćulumu. Naravno, za vreme verskog festival
Holi (festival ljubavi i boja, kada se ljudi međusobno posipaju najraznovrsnijim bojama), a koji se
održava na dan poslednjeg punog meseca u ferbruaru, ili martu, bhang je piće
koje se neizostavno pije.
Sigurno da na svetu
nema živopisnijeg događaja od karnevalske proslave Holi-a u Indiji, kada su,
takoreći, svi pod uticajem kanabisa iz bhanga, dovoljno slobodni da se sa
kantama punih boja, ili raznobojnim prahom međusobno posipaju.
Taoistički tekstovi spominju
upotrebu kanabisa u kadionicama, pa se sa sigurnošću može tvrditi kako je ne
samo korišćen u proteklim vekovima, već i da su sami sledbenici eksperimentisali
s halucinogenim dimom koristeći semenke kanabisa u kadionicama, smatrajući kako
dim pročišćava i uz pomoć njega, verovali su, moguće je postići besmrtnost.
Starogrčki istoričar
Herodot beleži kako je nomadsko pleme Skita održavalo pogrebne ceremonije,
prilikom kojih se udisao dim iz semenki kanabisa, sa kojim se, prema verovanju,
doživljavalo pročišćavanje.
Stanovnici ruskih stepa
su, nakon sahrane nekog istaknutijeg člana plemena, pravili šator. Šator imao
je ulogu parnog kupatila, u kome su prisutni
na užareno kamenje bacali semenje konoplje vrste Cannabis ruderalis
udišući isparenja. Na području Sibira, uz dobro očuvana tela pokojnika, zbog
stalne veoma niske temperature, pronađeni su šatori, u kojima su se nalazile
posude bakra, ispunjene semenkama kanabisa. Ovaj opis potvrđuje ruski profesor
S. I. Rudenko, koji, izmeđi ostalog, tvrdi kako je marihuana kod Skita bila
upotrebljavana svakodnevno, a žene su je koristile podjednako kao i muškarci.
Smatra se kako su baš Skiti,
migracijama iz Male Azije na zapad, proširili ritualnu upotrebu kanabisa u
istočne i južne delove Evrope. Inače, otkriveno
je kako su Skiti sahranjivali svoje sveštenike sa posudama u kojima su se
nalazile semenke kanabisa, kako bi imali sa čim da vode verske ritual i u
narednom životu.
U delu
Budisticko-hinduističke tradicije, poznatoj kao Tantra, zapravo najmističnijem
delu religija, propisuju se fizicke i
mentalne vežbe poput meditacije, joge i obavljanja seksualnih radnji po strogo
utvrđenom pravilu sjuedinjavanja sa božanskim silama..
Sva ta znanja, uz
praktikovanje seksualnih radnji, koriste
se na putu bežanja od ovozemaljskih
patnji, težeći ka savršenstvu i prosvetljenju, poznatom pod imenom Nirvana.
Budistička Tārā Tantri
smatra marihuanu veoma bitnim činiocem za doživljavanje religijske ekstaze. Po
ovoj Tanti sam Buda je rekao kako ispijanje vina bez konzumiranja kanabisa ne
može da izazove pravu ekstazu. Po sledbenicima Tārā Tantre, pod ekstazom se smatra
iskustvo blaženstva, koje se javlja prilikom praktikovanja meditacije, a onda
je za njih jedan od onosvnih verskih rituala, preko kojih se ide putem
prosvetljenja.
Mahakala Tantra,
kanabis opisuje kao jednu od najlekovitijih biljaka, zapravo ona je savršen lek, koji deluje na psihu i na
spiritualnost osobe koja je koristi,
pomažući transformaciju tela i duha na putu ka oslobađanju. Mahakala tantra
preporučuje korišćenje kanabisa, jer
osobe uz pomoć te biljke postižu veštine, nedostupne drugim ljudima, a u
vizijama dolaze do znanja koja se na drugi način ne mogu dosegnuti.
Tantrički rituali u
kojima se upotrebljava kanabis, datiraju iz vremena oko 700-te godine naše ere. Čitave grupe muškaraca
i žena su se upuštale u post, molitvu, meditaciju, pevanje, ceremonijalne
procesije i ritualne seksualne aktivnosti, koje su se završavale višesatnim
spajanjem muškarca i žene.
Mahayana tradicija, kao
jedna od dve osnovne grane Budizma tvrdi kako je Buda (Buddha) u toku svog puta
ka prosvjetljenju, tokom šest godina živeo tako što je samo jednom dnevno jeo
po semenku kanabisa.
U Africi su plemena takođe poznavala kanabis, kao i njegova specifična dejstva. Od mnogih kultova
upotrebe marihuane izdvajamo pleme Bašilenge (Bashilenge). Oni su izražavali
počast svojim bogovima, tako što su se trudili da što češće puše travu. To su
radili uz pomoć lule, kojoj su pridavali ogromna simbolična značenja, slična onoma koje su imali američki
indijanci.
Smatrali su da konoplja ima ogromne nadprirodne moći i verovali su kako ona ne samo da umanjuje, već uništava
zlo, pa su se u ritualima prilikom vođenja ratova sa drugim plemenima, kao i
pre polaska na dug put, predavali ritualnom uživanju u dimu marihuane. Za njih
je kanabis bio važan i u oblasti prava i filozofije. Ako bi pojedinac bio
optužen za neki zločin, koji nije priznavao, primoravali bi ga da puši daggu
(naziv za marihuana u Africi), sve dok ne prizna učinjeno delo.
Svima je poznat
Mojsijev susret sa gorućim žbunom.
Mnogi opisi iz Starog
zaveta, posebno iz Knjige Izlaska, upućuju na činjenicu da je u šatorima, za
vreme sastanaka jevrejskih poglavica, gorela mirisna smola, koja je je u sebi
imala obavezni sastojak kaneh-bosm (kanabis) i koja je inicirala osećaj i
doživljaj Božjeg prisutva. Ti rituali paljenja konoplje su veoma slični sa
skitskim, koje je opisao Herodot. A ako se uzme u obzir činjenica kako su Skiti
i Hebreji imali veoma jake trgovačke i društvene kontakte, stvar postaje mnogo
izvesnija. Uz sve to su skiti u hebrejskim izvorima nazivani Aškenazi (Jevreji,
čiji preci potiču iz Severne, Srednje, ili Istočne Europe, za razliku od
Sefarda, čija je prapostojbina Španija i
Severna Afrika).
Jedan istraživač u poseti Kongu 1888 g., video je kako je tamošnji kralj plemena Baluba,
pokorivši nekoliko susednih plemena, naredio paljenje njihovih idola. Bio je
uveren kako mnoštvo bogova ne može da pridonese zajedničkom napretku, pa je
odlučio da učvrsti naciju uspostavljanjem jedinstvenog idola za sve – marihuanu. Osim toga, trava se koristila i u svim
večernjim druženjima, u ogromnim količinama.
Reč hrišćanin (u prevodu znači pomazanik) je nastala od reči hrizma (gr. χρισμα
– mast, ulje, mazanje). Stari Zavet nam veoma često pominje sveto ulje, kao
nešto bez čega nema ni rituala, niti efekta koji treba da se dobije.
Sveto ulje pomazanja (iz doba ranog hrišćanstva) imalo je sledeće
sastojke: 500 sikli (oko 6 kg) mira, upola manje (oko 3 kg) mirisavog cimeta,
250 sikli (oko 3 kg) vrhova konoplje (hebrejski: kaneh-bosm), 500 sikli (oko 6
kg) kasije (vrsta cimeta) i jedan in (oko 4 litre) maslinovog ulja.
Arheolog i najveći stručnjak za oblast Mrtvog mora, Džon Alegro (John
Allegro) uz ovaj recept, zaključuje: „Pod izvesnim uslovima ova smeša, utrljana
na kožu, mogla bi proizvesti, u opijenom stanju, vrstu verovanja u
samo-sveznanje opisano u Novom zavetu“.
Kanabis se za islam
vezuje možda i vise nego za hinduizam i hrišćanstvo. Na balkanskim prostorima
je poznato poređenje: „Puši kao turčin!“ Svakako je to posledica tradicije pušenja,
naravno ne duvana, jer turci su do Srbije došli krajem četrnaestog veka, a Kolumbo
je Ameriku (postojbinu duvana) otkrio tek stotinu godina kasnije. Smatra se
kako je prvi duvan svojevremeno donet, u
Evropu, kraljici Katarini Mediči, kao lek protiv glavobolje, što znači tek u
drugoj polovini šesnaestog veka.
Bez obzira na to mnoge
sekte i grupacije (na balkanskim prostorima i dalje postoje derviške grupe koje
prilikom okupljanja u tekijama, u transu pokazuju nadprirodne sposobnosti). Derviši
(red sufija) su konoplju smatrali sredstvom za samoposmatranje – uključujući najdublje
razumevanje i shvatanje različitih značenja svog kompletnog bića,
produbljivanje estetskih doživljaja i smanjivanje osećaja teskobe, u cilju sagledavanja
granica tela i uma, kao i u formiranja
što izuzetnijih estetskih doživljaja.
Prema legendi, Hajdar,
osnivač sufijskog reda derviša, naišao
je na polje konoplje, dok je lutao persijskim planinama. Vrativši se u svoj
manastir, posle jedenja konoplje, njegovi učenici su, umesto tihog, povučenog
učitelja, koji meri svaku izgovorenu reč, sreli veoma razgovorljivog i
nasmejanog čoveka. Učenici su uspeli od učitelja da saznaju šta je probao u
planini i potom su se sami uputili prema poljima kanabisa, što je uzrokovalo da
se sufije, a potom i drugi derviški redovi predaju čarima i mogućnostima
kanabisa.
O hašišu je do danas
ostao zapis srednjovekovnog sufijskog pesnika Fuzula (Fuzull). On piše o šeiku,
čiji se sledbenik Basra, nakon višegodišnjeg
učenja predao i uživanju u hašišu. Saznavši za to, šeik zaključuje: „…
hašiš je savršeno biće… za osobu željne mističnih iskustava.. “
Uz sve ovo valja imati na
umu kako je Prorok Muhamed, zabranjivao alkohol, ali nije branio upotrebu
konoplje. Tu možemo naći odgovor na viševekovnu popularnost hašiša u arapskom
svetu.
Rastafarijanci (religiozni
pokret, nastao 1930-ih na Jamajci) su u svoja
verovanja utkali konoplju. Osim kolektivnog pušenja, smatraju kako je
ona ključ za razumevanje sebe, Kosmosa i Boga. Konoplju nazivaju Gandža,
biljkom kali, ili „helbom jagnjeta,“ koje pročišćava telo i dušu, donosi
smirenost, ispunjava ljude nadahnućem i približava ih Bogu. Sebe smatraju direktnim naslednicima stare
hebrejske religije i jednim od izgubljenih plemena Izrailja, direktnim potomcima
ljudi koje je Mojsije izveo iz Egipta. Tvrde kako su običaje, prenošene s
kolena na koleno, očuvali preko 2000 godina, a njihova istorija i predanja
ukazuje na hebrejsku istoriju i usmene mudrosti. Ime kojim nazivaju boga, Jah
(Dža), potiče od hebrejskog Yah, koje je često korišćeno kao skraćeni oblik od
Jehova ili Jahve. Tako su (tvrde) i običaji obrednog i meditativnog pušenja
konoplje, koji je potekao iz njihove prapostojbine, sačuvali do današnjeg dana.
Za njih opojnost dima marihuana, jer smatraju da njena opojnost menja stanje
svesti, pruža nadahnuće proizašlo
iznutra, služeći kao sredstvo meditacije. Njima je pušenje konoplje duhovni
čin i u dimu trave vide silu koja, uz čitanje Biblije, kao i pričešće, čisti
telo i duh, a uzdizanjem svesti čoveku donosi mir, koji ga sjedinjuje sa
prirodom i Bogom. Oni u sagorevanju trave koju udišu, vide način da se „probudi
griža savestu u onima koji greše.“
Sledbenici tog pokreta,
u tumačenjima iz Biblije, nalaze opravdanje, čak i obavezu da se korsiti trava.
Jedan od njihovih
najvećih propovednika, Bob Marli je, između mnogih drugih, rekao: „Biljka
gandže je lek za narod.“ Oni se ne čude što je marihuana zabranjena, jer vladari
sveta je vide kao moćnu supstancu koja otvara umove ljudi za istinu – „što
vavilonski sistem očigledno ne želi“.
Sloveni su od davnina
koristili konoplju. Istovremeno se njeno prisustvo pojavljuje i u narodnim običajima,
a i u folkloru slovenskih naroda; staroslovenska reč za konoplju (коноплиа),
rusko (конопля), češko (konopi), poljsko (konopie) su veoma slične, skoro
identične, što nedvosmilseno govori kako vuku zajedničko poreklo iz slovenske
prapostojbine. Verovatno su u to doba sloveni došli u kontakt sa nomadskim plemenima
sa istoka i od njih dobili znanja o sadnji i korišćenju te biljke.
Sa druge strane
teritorija današnje Srbije još u jednom slučaju je u žiži svetske javnosti. Na
nekoliko neolitskih, u svetu veoma poznatih staništa, arheolozi su pronašli
male zemljane lule, stare oko 7.000 godina (u naseljima vinčanske culture).
Ako se zna kako je duvan stigo iz Amerike tek u 15. veku, može se lako
predpostaviti šta se u tim lulama pušilo od strane stanovnika naselja uz Dunav.